Prisjećajući se profesora Maria kazao je:  „U proteklom kratkom vremenu u Trogiru su iščezla tri glazbena imena. To bi uistinu značilo da je Trogir kako god pogledali grad glazbe. I Mario je to znao, to je izrekao, tako je i radio i iza sebe ostavio ostavštinu koje se danas sjećamo. 

Mario je znao da iza njega i generacija gimnazijskog zbora, stoji i harmonija prostora za oko, i te je dvije vrijednosti ujedinio u zajedničku pjesmu. 

Ljepotu koju je Mario prepoznavao kroz umjetnost, upućivala ga je u težnji prema realno mogućem savršenstvu izričaja i takvu spoznaju držao je prevrijednom da bi je izigrao.

Mario je po mojem mišljenju iz plejade onog kruga koji će biti zapamćen kao tih, poseban i radišan, u maniru „veličine malenih“, umjetnik – intelektualac koji daje sebe zajednici, dakle narodu- domovini ne tražeći zauzvrat gotovo ništa i te vrijednosti bile su  njegovo najsuptilnije duhovno utočište.

Budućnost je zahtjevan sudac i kao što rekoh, Mario će nedostajati. Ali, takve osobe izrazitog senzibiliteta, uvijek ostave trag, trag duše koja je iznad svih materijalnih znakova, i tu nema nikakve dileme jer maestro  Milin- već sada na tragu takove ostavštine, ima svog nasljednika.„ zaključio je Slade-Šilović.